Uspjeh na LiDraNu
I ove godine smo sudjelovali na Županijskoj smotri LiDraNo koja je održana 27.2. u Osnovnoj školi Stanovi. Našu školu su predstavljali učenici dramske sekcije koju vodi nastavnica Hrvatskoga jezika Marijana Kandić te literati: Evita Menoski, Marija Sović, Danijela Rimanić i Bruno Badrak koje vodi nastavnica Jasminka Adžić Sikirić. Za državnu smotru je predložen rad naslova Kadilica, učenika 8.b razreda Bruna Badraka, koji možete pročitati u nastavku.
Kadilica
Bliži se Božić pa moram na ispovijed. I ovaj put ću puno toga prešutjeti da kod svećenika ne bih izazvao, u najboljem slučaju, blagi infarkt. Ove godine sam imao sreće jer je u moju župu došao mladi svećenik, jedan od onih rijetkih kojemu se na licu vidi da nije zalutao u službu, tople duše i zafrkant. Na moje veliko iznenađenje ponudio mi je da budem ministrant. Mislio sam da je to samo za odabrane, a ne za mene koji ne mogu šutjeti dulje od tri minute, a kamoli stajati na misi na jednom mjestu čitav školski sat, nekad i duže.
Dobio sam kadilicu i zaduženje da kadim kuće tamjanom pri blagoslovu. Koja čast! U jednom trenutku sam razmišljao kako bih se mogao i zarediti koliko sam si bio zgodan u onoj bijeloj haljini. E, to je bio pravi show. Zveckao sam sa svojom kadilicom kao Jelenko praporcima, susjedi nisu trebali javljati jedni drugima gdje se svećenik nalazi. Čula se moja kadilica nadaleko. Danima sam se dobro zabavljao, nisam išao u školu, gostio se slatkišima, slagao eure koje sam dobio. Pola razreda mi se ulizivalo da ih častim.
No, svako veselje kratko traje. Bila je to deseta kuća po redu, peti dan. Već sam postao prilično samouvjeren, miris tamjana koji se pušio iz moje kadilice na mene je djelovao opojno, osjećao sam se kao svetac blaženik. Već sam se bio suživio sa svojom kadilicom, kao da je izrasla iz moje ruke. Mašem ja tako njome, ona veselo zvecka svojim lancima, i tada, u tom našem zanosnom ljuljuškanju, žena vrisne uhvativši se za glavu: O, Bože, evo mi zapali tepih!
Zemljo, otvori se! - pomislio sam. I progutaj me zajedno s ovom mojom kadilicom, pa nas izbaci negdje u Kini.
Srećom je svećenik brzo reagirao i pokupio žar ispod kojeg je ostala rupa na tepihu. Za to vrijeme su meni iz čela izbijali grašci znoja i stajao sam paraliziran kao da me drhtulja kolobarka opalila strujom. Mislio sam kako sam najnespretniji ministrant ikad. Promucao sam: Kkadilica je kriva, isspričavvam se… Osjećao sam se još lošije jer sam kukavički svalio krivicu na kadilicu, a zapravo sam ja bio kriv. A, jesam se bio razmahao. Kad bolje razmislim, dobro je sve i prošlo. Mogao sam još i zavjese zapaliti pa bi me iz razreda okrstili nadimkom Piroman, Palikuća ili nekim gorim. Čitav taj dan sam odbijao jesti i nisam čitavu noć oka zaveo. Danima mi je povremeno dolazila u misao ta crna rupa na tepihu i sram bi me obuzimao.
No, zahvaljujući svećeniku, taj događaj su kasnije prepričavali kroz šalu i smijeh. Meni to još uvijek nije smiješno. Možda mi bude za 67 godina.
I dalje sam ostao ministrant da ne biste mislili da sam to radio samo zbog eura, pa nedjeljom u sakristiji, dok se odijevam za svetu misu, često vidim tu svoju srebrnu kadilicu nakrivljenog poklopca poput krune, prekrivenu lančićima kako leži u kutu sakristije, kao umorna kraljevna koja se opušta nakon obilnog ručka. Šapnem joj u sebi: Do sljedećeg blagoslova!
Bruno Badrak, 8.b
Hitovi: 407